Ivo Pilar rođen je u Zagrebu 1874. godine gdje je završio pučku školu i Klasičnu gimnaziju. Nakon toga, u Beču je završio jednogodišnji kurs na Visokoj školi za svjetsku trgovinu te je upisao i studij prava na kojem se specijalizirao za nacionalnu ekonomiju i sociologiju. Predavanja je slušao i  u Parizu na  «École de droit-u» a 1899. godine u Beču je promovisan u doktora nauka. U Beču je izvjesno vrijeme radio u svojstvu advokata "Dioničkog društva željezne industrije". Na ovom položaju zadržao se godinu dana kada se vratio u Hrvatsku u kojoj je boravio vrlo kratko jer je 1900. godine dobio posao advokata Zemaljske banke u Sarajevu.

Kao praški i ljubljanski student iz vremena najžešće borbe za evropsku modernu u arhitekturi bio je i njen najistaknutiji predstavnik u svom gradu u periodu između dva svjetska rata. Objekti koje je projektovao kao što su zgrade Općtine (na trgu), osnovnih škola "Pazar" i "Centar", robna kuća "Elma", Trobegova kafana, (kafana "Lovac" preko puta muzičke škole), "Most sa kipovima", fontana na Slanoj banji i niz stambenih i poslovnih zgrada, nose snažan pečat tih novih shvatanja.

Izvjesno vrijeme rukovodio je i Vatrogasnim društvom u Tuzli u kome je osnovao duvački orkestar.
Preuzeto iz: Dragiša Trifković. Tuzlanski vremeplov V, Tuzla 1997, str. 127

Dragocjene putopisne bilješke o Tuzli, ostavio je Svetozar Boroević u djelu Durch-Bosnien Illustrirter Fuhrer auf der K.K Bosna-Bahn und der Doboj-Siminhan. – Wien 1887.

Između ostalog o Tuzli je zapisao: „ Donja Tuzla je grad, sjedište okružnog i općinskog ureda, kao i sjedište grčko-pravoslavnog mitropolite, ima 7.190 stanovnika, od čega 5.171 muhamedanaca (muslimana), 1.072 pravoslavaca i 795 katolika, službu pošte i telegraf, garnizon i više gostionica. Donja Tuzla smještena je na obje obale Jale, preko koje se nalaze tri mosta.

Područje koje se u osmansko vrijeme nazivalo Muradija, zatim Gornja Mahala I Hrvatske Dubrave, prostire se na južnoj strani Ilinčice, na granici općine Tuzla i Živinice. Tu se nalazi hrastova šuma zvana Gaj, pa se po tome jedan dio šume naziva Gajevac. Sredinom XIX stoljeća na tom području je sagrađena kuća porodice Čajić, porijeklom iz centralne Bosne.

Heinrich Renner u svom putopisu "Kroz Bosnu i Hercegovinu uzduž i poprijeko 1896. godine" opisao je Tuzlu na slijedeći način: "U toku dva desetljeća obišao  sam tri puta sjeveroistočnu Bosnu i posjetio tri puta Donju Tuzlu a svaki put pod potpuno promjenjenim prilikama. Prvi put tokom okupacije 1878. Tada je bio potpuno turski grad, kojem je eksploatacija soli pribavila izvjestan značaj: bilo je usljed toga dosta prometa, ali se on obavljao samo s tovarnim. Stari ruševni kastel, konak i episkopska rezidencija su predstavljali najznačajnije tačke u gradu. Nakon toga vidio sam Tuzlu 1886. godine prilikom otvaranja željezničke linije od Doboja do Simin Hana. Iz Tuzle je već tada nastao polumoderan grad , rudarstvo je već počelo da se razvija. Prilikom mog posljednjeg boravka (1896) našao sam industrijski i rudarski centar neočekivanog opsega, po čemu se vrlo jasno raspoznavalo da Bosna kreće ogromnim koracima naprijed".